Asmira S. je rođena u Bijeljini prije 34 godine.
Sa 20 godina je ostarila,osijedjela i zadobila
traume koje će je pratiti cijeli život. Danas je
žrtva zaborava,nerazumijevanja,
nepravde… Ovo je njena priča.
Sa 20 godina je ostarila,osijedjela i zadobila
traume koje će je pratiti cijeli život. Danas je
žrtva zaborava,nerazumijevanja,
nepravde… Ovo je njena priča.
‘Nakon što sam mu prepričala svoj život,
psihijatar je rekao da je tonajstravičnija životna priča
koju je čuo.’Bilo mi je samo 20 godina
kada je počeo moj pakao.Živjela sam u kući u
Bijeljini, sa svekrvom,mužem i dvoje djece.
Curica je imala svega šest mjeseci, a dječak dvije
godine. Krajem aprila 1992. godine
u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su
se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred
djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao
spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio.
Mislila sam da je to najgore što mi se moglo
desiti. A užas je, zapravo,tek tada počeo.
Priča iz pakla Muža su odveli na prinudni
rad u logor. Ostala sam sa djecom u kućnom pritvoru.
Tih dana mi je bio dvadeseti rođendan a da
toga uopće nisam bila svjesna.
Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od
alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne
mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo
silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda
imam ožiljke. Uživali su da nas muče. Bilo je ukupno
11 žena i sve smo prolazile isto.
Zabavljalo ih je da me redovno odvode na
borbenu prema Orašju.Tamo su me davali
vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo
siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti.
To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To
je bio užas. Ni u kući nije bilo nimalo
bolje. I djecu su mi dirali. Jedan dan su ručicu moje
kćerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je
otekao. Vrištala je. I ja sam. A oni su se stravično
smijali.Tri puta sam htjela izvršiti
samoubstvo. Jednom sam pronašla sirćetnu kiselinu i
popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki
put sam mislila, sada je gotovo.
Ipak, ostadoh živa. Nije mi lahko pričati o tom
paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan
pred očima ono što sam tamo preživjela. Ne mogu
zaboraviti i pitam se kako se normalno živi?
Najstrašniji mi je bio dan kada su mi dijete pokušali
ubiti.Pošli su na moju curicu i rekli da će je nabiti na
bajonet. Vrištala sam,preklinjala ih, molila… A
onda sam samo pala u komu. Kada sam došla
sebi, nisam moglaprepoznati svoju djecu.
Nikoga se više nisam sjećala. Nikoga. Ni sebe. Ni
vlastitog imena se nisam mogla sjetiti.
Nisu čekali da se oporavim. Silovanja su
nastavljena. Iz dana u dan.Iz noći u noć. Svaki dan u
365 dana. Želim zaboraviti, ali ne mogu.
Izbavljenje I tako smo živjeli do 18.
aprila 1993. godine. Taj dan je naišao jedan čovjek,
Srbin, prijatelj mojih roditelja. Otkupio nas je za
5.600 DM. Pustio nas je da idemo
kuda želimo. Otišla sam u Tuzlu gdje su nas smjestili
u izbjeglički kamp. Nikome nisam pričala o Bijeljini. Sa
21 godinu bila sam potpuno sijeda, potpuno
skrhana, razorena.Uništena. Ličila sam na avet.
Ipak, nešto se lijepo desilo nakon skoro godinu dana.
Mada sam mislila da se ništa više lijepo ne može
desiti. Jedno prelijepo jutro, pojavio se moj muž.
Nisam vjerovala da će se ikada pojaviti. Preživio je
logor u Srbiji. Potom je bio u nekom centru u
Hrvatskoj. U oktobru 1994. godine je sa još jednim
zatočenikom uspio pobjeći. Išli su kroz šume i skrivali
se. Nažalost, njegov prijatelj je na putu stao na
minu i poginuo. On je nastavio dok nas nije
našao.Skamenila sam se kada sam ga ugledala. Ogromna
radost pomiješala se sa strahom da će me ostaviti
ako sazna što su mi radili.Pitala sam se da li će htjeti
živjeti sa ženom koja je toliko puta silovana…..Nije
me ostavio. Samo je obećao da me nikada neće
pitati o stvarima o kojima ne želim govoriti.
Život u miru Danas sam 60% invalid.
Ne mogu naći posao. Živim u Sarajevu sa mužem, koji
također ne radi, i dvoje djece. Hranimo se u
Merhametovoj narodnoj kuhinji. Redovno idem na
psihijatar je rekao da je tonajstravičnija životna priča
koju je čuo.’Bilo mi je samo 20 godina
kada je počeo moj pakao.Živjela sam u kući u
Bijeljini, sa svekrvom,mužem i dvoje djece.
Curica je imala svega šest mjeseci, a dječak dvije
godine. Krajem aprila 1992. godine
u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su
se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred
djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao
spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio.
Mislila sam da je to najgore što mi se moglo
desiti. A užas je, zapravo,tek tada počeo.
Priča iz pakla Muža su odveli na prinudni
rad u logor. Ostala sam sa djecom u kućnom pritvoru.
Tih dana mi je bio dvadeseti rođendan a da
toga uopće nisam bila svjesna.
Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od
alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne
mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo
silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda
imam ožiljke. Uživali su da nas muče. Bilo je ukupno
11 žena i sve smo prolazile isto.
Zabavljalo ih je da me redovno odvode na
borbenu prema Orašju.Tamo su me davali
vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo
siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti.
To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To
je bio užas. Ni u kući nije bilo nimalo
bolje. I djecu su mi dirali. Jedan dan su ručicu moje
kćerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je
otekao. Vrištala je. I ja sam. A oni su se stravično
smijali.Tri puta sam htjela izvršiti
samoubstvo. Jednom sam pronašla sirćetnu kiselinu i
popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki
put sam mislila, sada je gotovo.
Ipak, ostadoh živa. Nije mi lahko pričati o tom
paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan
pred očima ono što sam tamo preživjela. Ne mogu
zaboraviti i pitam se kako se normalno živi?
Najstrašniji mi je bio dan kada su mi dijete pokušali
ubiti.Pošli su na moju curicu i rekli da će je nabiti na
bajonet. Vrištala sam,preklinjala ih, molila… A
onda sam samo pala u komu. Kada sam došla
sebi, nisam moglaprepoznati svoju djecu.
Nikoga se više nisam sjećala. Nikoga. Ni sebe. Ni
vlastitog imena se nisam mogla sjetiti.
Nisu čekali da se oporavim. Silovanja su
nastavljena. Iz dana u dan.Iz noći u noć. Svaki dan u
365 dana. Želim zaboraviti, ali ne mogu.
Izbavljenje I tako smo živjeli do 18.
aprila 1993. godine. Taj dan je naišao jedan čovjek,
Srbin, prijatelj mojih roditelja. Otkupio nas je za
5.600 DM. Pustio nas je da idemo
kuda želimo. Otišla sam u Tuzlu gdje su nas smjestili
u izbjeglički kamp. Nikome nisam pričala o Bijeljini. Sa
21 godinu bila sam potpuno sijeda, potpuno
skrhana, razorena.Uništena. Ličila sam na avet.
Ipak, nešto se lijepo desilo nakon skoro godinu dana.
Mada sam mislila da se ništa više lijepo ne može
desiti. Jedno prelijepo jutro, pojavio se moj muž.
Nisam vjerovala da će se ikada pojaviti. Preživio je
logor u Srbiji. Potom je bio u nekom centru u
Hrvatskoj. U oktobru 1994. godine je sa još jednim
zatočenikom uspio pobjeći. Išli su kroz šume i skrivali
se. Nažalost, njegov prijatelj je na putu stao na
minu i poginuo. On je nastavio dok nas nije
našao.Skamenila sam se kada sam ga ugledala. Ogromna
radost pomiješala se sa strahom da će me ostaviti
ako sazna što su mi radili.Pitala sam se da li će htjeti
živjeti sa ženom koja je toliko puta silovana…..Nije
me ostavio. Samo je obećao da me nikada neće
pitati o stvarima o kojima ne želim govoriti.
Život u miru Danas sam 60% invalid.
Ne mogu naći posao. Živim u Sarajevu sa mužem, koji
također ne radi, i dvoje djece. Hranimo se u
Merhametovoj narodnoj kuhinji. Redovno idem na
psiho-terapije. Doktori su mi dijagnosticirali trajnu
promjenu ličnosti uzrokovanu proživljenom
torturom, praćenu depresijom. Mjesečno
primam 90KM socijalne pomoći. Lijekovi koje treba
da pijem koštaju 250 KM. Nemam tih para.
U januaru prošle godine vlasti su me obavijestile da
moram napustiti stan u kojem živim. Rekli su da je
naša kuća u Bijeljini obnovljena i da se možemo
vratiti. Zamislite, od mene su tražili da se vratim u
kuću u kojoj sam preživjela silna mučenja i silovana!
Nismo izašli. Ovaj mjesec,19. maja, dobila sam novi
nalog za deložaciju. I sada ne znam što da radim.
Ne želim nogom kročiti u Bijeljinu. Nikada. Strah me
da ne vidim nekog od tih zločinaca. Čak i na
televiziji. Jedva preživljavam. Ali
sanjam da vidim svoju djecu kako završavaju
škole. Hoću da ih gledam dok rastu. Hoću da budu
sretni, zdravi, da sutra imaju svoju porodicu koju
će moći izdržavati.
promjenu ličnosti uzrokovanu proživljenom
torturom, praćenu depresijom. Mjesečno
primam 90KM socijalne pomoći. Lijekovi koje treba
da pijem koštaju 250 KM. Nemam tih para.
U januaru prošle godine vlasti su me obavijestile da
moram napustiti stan u kojem živim. Rekli su da je
naša kuća u Bijeljini obnovljena i da se možemo
vratiti. Zamislite, od mene su tražili da se vratim u
kuću u kojoj sam preživjela silna mučenja i silovana!
Nismo izašli. Ovaj mjesec,19. maja, dobila sam novi
nalog za deložaciju. I sada ne znam što da radim.
Ne želim nogom kročiti u Bijeljinu. Nikada. Strah me
da ne vidim nekog od tih zločinaca. Čak i na
televiziji. Jedva preživljavam. Ali
sanjam da vidim svoju djecu kako završavaju
škole. Hoću da ih gledam dok rastu. Hoću da budu
sretni, zdravi, da sutra imaju svoju porodicu koju
će moći izdržavati.
Allah da joj olakša
Pripremio: Dževad Hodžić
izvor: Putem-Islama
izvor
Nema komentara:
Objavi komentar