pise: mr. Semir Imamovic
Jedna od vjecitih dilema koja okupira postace i ehlu-ramadan (”poklonike ramazana”), a koja posebno dolazi do izražaja u današnjem vremenu, kojeg karakterišu dinamican život
, neprestana borba za opstanak i preživljavanje, mnoštvo dunjaluckih obaveza te sukob prioriteta i interesa, jeste kako, u ovim specificnim okolnostima, na najefikasniji i najbolji nacin iskoristiti mjesec ramazan – mjesec Božije milosti, posebnih prilika, pocasti i darivanja – i ”izvuci” iz njega ono najbolje i najdragocjenije. Analizirajuci tekstove i eseje napisane na ovu temu, došao sam do sljedecih saznanja:
1. Da bi se iznašalo optimalno ”ramazansko rješenje/program”, potrebno je, prije svega, uspostaviti vlastiti ”sistem prioriteta”, jer je to stari recept koji se pokazao djelotvornim u svim ostalim sferama ljudskog života, buduci da daje covjeku dovoljno prostora za uspješnu i efikasnu raspodjelu umnih, fizickih i duhovnih potencijala kojima raspolaže. Onaj ko nema ”sistem prioriteta”, taj teško da može uskladiti izmedu svojih profesionalnih, poslovnih i porodicnih obaveza s jedne i ramazanskih ”zahtjeva” s druge strane i teško da može ubrati najbolje ramazanske plodove.
2. Usvojeno ”rješenje”/”obrazac” trebao bi, prije svega, sadržavati ona djela koja je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, cinio u ramazanu i na koja je stavio poseban akcenat, a zatim ona djela koja ne iziskuju poseban napor, a koja se vrlo lahko mogu uklopiti u naše svakodnevne obaveze. U ovu vrstu djela svakako spadaju, tzv. djela jezika, e’amalul-lisan, kao što su: zikr (spominjanje Allaha), dova, istigfar (traženje oprosta od Allaha, dželle šanuhu), ucenje Kur’ana. Postac bez ikakvih problema može obavljati svoje redovne poslove, a u isto vrijeme spominjati Allaha, dželle šanuhu, ciniti istigfar, tesbih, tehlil, tekbir i tahmid (izgovarati rijeci”estagfirullah”, ”subhanallah”, ”la ilahe illallah”, ”Allahu ekber” i ”el-hamdulillahi”) i uciti Kur’an.
3. Kada govorimo o prioritetima, ne smijemo nijednog momenta smetnuti s uma da je ramazan, prije svega, ”mjesec posta” (”propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas”), a tek onda drugih, dobrovoljnih ibadeta, i da bi naš prioritetni zadatak i cilj u ramazanu, pored redovnih namaskih obaveza, trebao biti izvršenje ove islamske dužnosti (temelja, šart) na propisani nacin, i tako da budu ispoštovani svi njegovi uvjeti (šurut), sastavni dijelovi (erkan) i poželjne i pohvalne radnje (sunneti i adabi). Hipoteticki gledano ako cemo zbog teravih i nocnog namaza propustiti sehur, a samim time ugroziti i naš post, ili ga znacajno otežati i pretvoriti u puko izgladnjivanje, iscrpljivanje i išcekivanje iftara, u tom slucaju dat cemo prednost sehuru jer je on diretkno vezan za post, dok su teravih i nocni namaz dopunski ibadeti. Pri tome, pod postom ne mislim samo na sustezanje od hrane, pica i tjelesnog uživanja, nego i na post od ružnog govora, ružnih misli, vrijedenja, ogovaranja, lažnog svjedocenja, prepirke, gledanja zabranjenih sadržaja i sl.
4. ”Sistem prioriteta” bi, nadalje, trebao ici ovim redoslijedom:
a. Obavaljanje teravih-namaza u džematu, i klanjanje onoliko rekata koliko klanja imam, jer ce samo onaj ko klanja cijelu teraviju za imamom, imati nagradu (cijelo)nocnog namaza, kijama, i bit ce upisan medu ”kaimin”, za koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko bude klanjao/stojao za imamom, sve dok on ne završi namaz, imat ce nagradu kao da je cijelu noc klanjao nocni namaz.” (Autori Sunena).
Praksa izlaska nakon osam rekata, u džamijama u kojima se klanja dvadeset rekata teravih-namaza, u direktnoj je koliziji sa vanjskim znacenjem ovog hadisa. Tu praksu ne može opravdati ni cinjenica da, kako se navodi u nekim predajama, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ”nije klanjao u ramazanu, i mimo ramazana, više od jedanaest rekata nocnog namaza”, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nocni namaz klanjao ili sâm ili u svojstvu imama, a nikada u svojstvu muktedije, a muktedijama je preporucio da klanjaju za imamom do završetka kompletnog namaza. Takoder, u jednoj od verzija hadisa koji opisuju Poslanikov nocni namaza, a koju je prenio Zejd ibn Halid el-Džuheni, navodi se ”da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao trinaest rekata nocnog namaza” (Muslim), što je jasan dokaz da nocni namaz, a samim time i teravih-namaz, kao jedna od njegovih formi, nije ogranicen na jedanaest rekata, a posebno ne u situaciji kada se obavlja za imamom koji klanja dvadeset rekata. Dodajmo tome da su ashabi, radijallahu anhum, za vrijeme vladavine Omera ibn el-Hattaba, klanjali u ramazanu dvadeset rekata, na kojima su ucili duge sure. (Predaju je zabilježio Malik sa ispravnim senedom, kao što kaže Nevevi u El-Medžmu’u).
Primjena navednog hadisa (”Ko bude klanjao/stojao za imamom, sve dok on ne završi namaz, imat ce nagradu kao da je cijelu noc klanjao nocni namaz.”) dobija na važnosti u zadnjoj trecini mjeseca ramazana, u kojoj se nalazi ”Lejletul-kadr”/Noc kadra, koja je bolja od hiljadu mjeseci, i koju je poželjno tražiti u posljednjih deset noci ramazana, prema hadisu: ”Ko provede Lejletul-kadr u namazu, bit ce mu oprošteni prošli grijesi.” (Buharija i Muslim)
b. Sadaka (dobrovoljno dijeljenje imetka). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najdarežljiviji u ramazanu, kada se sastajao sa Džibrilom, a sastajao se svake noci ramazana. Njegova darežljivost u ramazanu najviše je slicila ”blagom povjetarcu”, koji sa sobom donosi blagu i rodnu kišu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, takoder, rekao: ”Najbolja sadaka je ona u ramazanu.” (Tirmizi)
Sadaka u ramazanu može imati više formi:
- davanje hrane/nahranjivanje. Kaže Uzvišeni: ”…i hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i sirocetu i sužnju. ‘Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!”’ (El-Insan, 8.-9.).
Prve generacija muslimana (selef) posvecivale su veliku pažnju ovoj vrsti sadake, i davali su joj prednost nad mnogim dobrovoljnim ibadetima, bez obzira da li se radilo o davanju hrane siromašnima ili prijateljima. Dakle, nije uvjet da nahranjena osoba bude siromašna, na što ukazuju rijeci Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Koji god vjernik nahrani drugog vjernika, i tako utoli njegovu glad, Allah ce njega nahraniti džennetskim plodovima. Koji god vjernik napoji drugog vjernika, i tako utoli njegovu žed, Allah ce ga napojiti zapecacenim džennetskim napitkom.” (Tirmizi sa dobrim senedom) Zabilježeno je da su neki od njih kazali: ”Draže mi je da pozovem deset svojih prijatelja i nahranim ih hranom koju vole, nego da oslobodim iz ropstva deset Ismailovih sinova.” Davanje hrane važno je i zbog toga što potice i razvija druge oblike društvenih ibadeta, kao što su jacanje meduljudskih veza, širenje medusobne ljubavi, pažnje i saosjecanja, a koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio kao uvjet vjerovanja. Naime, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Necete uci u Džennet, ako ne budete vjerovali, a necete vjerovati (potpuno), dok se ne budete medusobno voljeli.”
- priprema iftara za postace, a o cemu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Ko nahrani postaca, imat ce istu nagradu kao i on, s tim da se postacu nece umanjiti ništa od njegove nagrade.” (Ahmed i Nesai. Vjerodostojnim ga je ocijenio Albani). Onaj ko nije u stanju pripremiti iftar za postaca, dovoljno je da ga pocasti na bilo koji drugi nacin, makar sa gutljajem mlijeka, jednom datulom, cašom vode i sl. Prenosi Selman da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao svojim ashabima, kada su ga pitali šta ce uraditi onaj koji ne može nahraniti postaca: ”Allah ce dati ovu nagradu svakome ko pocasti postaca gutljajem mlijeka i vode, ili datulom. Ko napoji postaca, Allah ce ga napojiti sa mog havda (izvora), nakon cega više nikada nece ožedniti.“
c. Ucenje Kur’ana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je svake godine, u ramazanu, pred Džibrilom ucio cijeli Kur’an, a u godini u kojoj je umro proucio je Kur’an dva puta, što ukazuje na vrijednost i znacaj ucenja Kur’ana u ramazanu, i da ucenje Kur’ana ima prednost nad ostalim vrstama zikra. Ashabi i tabiini, radijallahu anhum, postavili su visoke standarde kada je ovaj ibadet u pitanju. Za cetvrtog pravovjernog halifu Osmana, radijallahu anhu, prenosi se da je svaki dan ramazana ucio po hatmu. Bilo je onih koji su ucili hatmu svaki treci dan, ili svaki sedmi dan, ili svaki deseti dan. Ono što se od nas ocekuje jeste da bar pokušamo prouciti jednu hatmu, ili pola Kur’ana, ili sure koje znamo napamet, ili da savladamo kur’ansko pismo, ukoliko ne znamo uciti u Kur’anu, ili bar da slušamo druge dok uce Kur’an.
d. Pored spomenutih ibadeta, koji bi svakako trebali biti u fokusu naše pažnje, poželjno je u ramazanu:
- što više boraviti u mesdžidu, a posebno nakon sabah-namaza pa sve do izlaska sunca (”Ko klanja sabah-namaz u džematu, a zatim ostane u džamiji i spominje Allaha do izlaska sunca, a nakon izlaska sunca klanja dva rekata nafile, imat ce nagradu kao da je obavio hadž i umru”, Tirmizi, a vjerodostojnim ga je ocijenio El-Albani);
- plakati prilikom ucenja i slušanja Kur’ana iz strahopoštovanja prema Allahu, dželle šanuhu (”Nece uci u vatru onaj ko bude plakao iz straha od Allaha”, Bejheki);
- obaviti umru (”Umra u ramazanu ravna je hadžu izvan ramazana”, Buharija i Muslim);
- i’tikaf – boravak u džamiji u zadnjoj trecini ramazana radi sticanja Božije naklonostii blizine i prodbuljivanja duhovnosti (Kaže Aiša, radijallahu anha: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je svake godine u ramazanu boravio deset dana u džamiji, a u godini u kojoj je umro, boravio je dvadeset dana”, Buharija);
- održavanje rodbinskih veza (”Ko želi da mu se uveca nafaka i produži životni vijek, neka održava rodbinske veze”, Buharija).
Nema komentara:
Objavi komentar